"Zbog nježnosti. Zbog ljubavi."

I opet je zeljela samo to da je poljubi. Tako sitna, samotna zelja, u masi mnogih tuđih, velikih. Još taj put da osjeti ono strujanje i prije nego što je zagrli, da pokuša uhvatiti taj osjećaj, kao i svaki drugi put. Da se lagana, prljavo roza tkanina blago zatalasa na onom mjestu na lijevoj strani. Da je dotakne i talasanje postane još i jače. Da se, kada je napokon poljubi, osjeti dobro, cijelo. Potpuno.

Tada joj sinu spoznaja da se lagana tkanina više neće zatresti. Bar ne na njoj. Loša je stvar to što se neki momenti ne mogu sačuvati, pa poslije ponovo proživjeti. Ili bar proživjeti njihov déjà vu. Ah da, sjetila se, ta se stvar zove prošlost. Najviše što iz nje nosi sjećanje je baš na taj osjećaj. Dalek i neponovljiv.

Ništa se više nije moglo napraviti. Ni on, ni ona. Nije bilo koristi od razmišljanja zašto se zvijezde nisu poklopile. A poželjela ga je samo za sebe, možda je i to bila greška.

Još jednom je otvorila poruku.

“Fališ mi.”

Znam, fališ i ti meni, čudo moje. 

                                                                                                                                                                 tvoja A. 

Tebi, posljednji put. Vise nego ikad.

  Pricala mi je to stara prijateljica, jednog vrelog ljetnog dana. Neocekivana tema. Pocela je od kutije za cipele, koja je, kao i u svakoj prici na svijetu, cuvala naizgled nebitne i nepovezane sitnice. U takvim kutijama su obicno sjecanja jedine vrijedne stvari. Ova je sadrzavala nekoliko poruka, knjigu, ruze i ogledalo.  Opisivala je razne stvari, nezgrapni rukopis na porukama, nekoliko puta procitanu knjigu, previse tamnu boju ruza od stajanja. Napomenula je da je ogledalo posebno, iako joj je tek nakon nekog vremena priraslo srcu. Ne koristi ga cesto, valjda previse sjecanja za svaki dan.

     Nije to bila prica iz romana, mada je imala i takvih trenutaka. Opisala mi je neke od njih. Nista spektakularno, proslo mi je kroz glavu.  Slusala sam je sa neobicnom radoznaloscu, a ona, kao da je to znala, nije zurila. Nisam jos stigla da se izgubim iz razgovora o sitnim svađama, određenoj Klupi i nesretnim slucajevima, kada je naglo objavila da je i to sve proslo. Rece mi da ga je vidjela neki dan. Kaze, nisu se dugo prije toga vidjeli. Bi cudno, kao da je jos uvijek sve isto, iako on kaze da je nasao neku novu Klupu. Hajde dobro, pomislih, nije kraj svijeta, samo kraj romana.

     A onda sam to vidjela, to posljednje poglavnje romana otvorilo se u svoj svojoj dubini i ludoj zelji da mu ne dodje kraj. „Pa sta je bilo na kraju?“ Pricali su, o svemu, kao i uvijek. Bila je dovoljno sebicna da pomisli kako ce uvijek biti njen, ali ga je i dovoljno voljela da mu zeli svu tu radost. Nista, nije bilo nekih velikih rijeci, ni poljubaca.

- Samo jedno: „Ti ces uvijek biti moj med.“

     I tada je znala da ce lutati dalje bez jednog dijela sebe. Dovoljno velikog da je uvijek podsjeti kako ima nekog svog, bez obzira gdje je i ciji je u tom momentu.

     Nisam to rekla glasno, ali sve se zaboravi. Ostat ce joj kutija za cipele i rijeci, kao podsjetnik necega sto je bilo, a sto ce se izgubiti. Vremenom, izblijedjet ce. Cekaj samo, pa ces vidjeti. Htjedoh joj reci to sve, ali svakako mi ne bi povjerovala. Jos je okus previse gorak da bi i mogla da mi povjeruje. 

                                                                                                                                                                           tvoja A.