srijeda, 11. siječnja 2012.

"Zbog nježnosti. Zbog ljubavi."



I opet je zeljela samo to da je poljubi. Tako sitna, samotna zelja, u masi mnogih tuđih, velikih. Još taj put da osjeti ono strujanje i prije nego što je zagrli, da pokuša uhvatiti taj osjećaj, kao i svaki drugi put. Da se lagana, prljavo roza tkanina blago zatalasa na onom mjestu na lijevoj strani. Da je dotakne i talasanje postane još i jače. Da se, kada je napokon poljubi, osjeti dobro, cijelo. Potpuno.
Tada joj sinu spoznaja da se lagana tkanina više neće zatresti. Bar ne na njoj. Loša je stvar to što se neki momenti ne mogu sačuvati, pa poslije ponovo proživjeti. Ili bar proživjeti njihov déjà vu. Ah da, sjetila se, ta se stvar zove prošlost. Najviše što iz nje nosi sjećanje je baš na taj osjećaj. Dalek i neponovljiv.
Ništa se više nije moglo napraviti. Ni on, ni ona. Nije bilo koristi od razmišljanja zašto se zvijezde nisu poklopile. A poželjela ga je samo za sebe, možda je i to bila greška.
Još jednom je otvorila poruku.
“Fališ mi.”
Znam, fališ i ti meni, čudo moje. 
                                                                                                                                                                 tvoja A. 

2 komentara:

  1. "Nije bilo koristi od razmišljanja zašto se zvijezde nisu poklopile, zašto su se namjerile baš na njih dvoje. A ona od njih nije tražila puno, poželjela je samo njega za sebe."
    Jao, kako divno napisano! Pa ženo nisam znala da bloguješ :) Sa zadovoljstvo u fejvoritse ideš :) :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bas ti hvala :) A ova zima me natjerala da i ja iskoristim cari blogera :) I daj mi malo vremena dok skontam kako funkcionise ovo, pa da i ja tebe dodam :D :*

      Izbriši