"Još te želin, lipo sanjaj."

         Jednom je prilikom, nakon dugo vremena, pomislila na njega. Uprkos svim različitostima i nesavršenostima, bio je sve. I onda kada u to nije vjerovala. I onda kada je sumnjala u njega, pa i onda kada  ga je otjerala od sebe. Naročito tada.

         I nije mogla zamisliti dan kada će biti drugačije. 

Čula sam ovu pjesmu sasvim slučajno i oduševila me, zamišljam kako me ovi zvuci bude negdje na moru, u sobi gdje svjetlost ulazi kroz male, drvene prozore. Vazduh miriše na smolu i borovinu. 

"još te budin dobro jutro
još te ljubin, mirno spavaj
još za tebe isto dišen,

još te želin, lipo sanjaj."
               
                                                                                                                                       tvoja A.

"Mašta me je upropastila..."

“Mašta me je upropastila... 
Uvek sam uz likove smišljao karaktere, boju glasa, male navike i omiljene pisce, i nikad se to nije poklopilo sa njihovim pravim osobinama. Uvek sam ljude zamišljao boljim nego što jesu, i tako sam nekako i prošao..."  Đ. B.

“Sigurno je krenula kući, izgleda mi kao da je ustala rano i uspjela obaviti sve što je htjela. Vjerovatno zato i izgleda malo umorno. Možda je tek ustala, pa…ma ne vjerujem, znala bih prepoznati osobu koja je tek ustala” , mislim u sebi. “E on je sigurno tek ustao. Krenuo je da se provrti među ljudima malo, izgleda mi bezbrižno i ne žuri se nigdje…”, nastavljam tako dalje. Dešava mi se to često. Dok hodam, razmišljam o prolaznicima, ko su, kuda idu, čime se bave i ostale sitnice, ali i ostale velike stvari. O nekima razmišljam više, tako da smislim čitave životne priče i najnevjerovatnije scenarije.

            U mojoj glavi ti ljudi su zadovoljni, ispunjeni i obojeni najveselijim bojama. Čak i kada vidim namrgođena lica, odmah smislim neku sitnicu koja ih je zabrinula, nešto jednostavno, lako rješivo. U mojoj glavi oni su, svi redom, pozitivci, dobri do srži. I tako, svaki dan, čvrsto odbijam vjerovati da su ljudi, kao što Meša nekad reče “zla djeca”. I ne znam zašto još uvijek mislim da ljudi mogu da poštuju prijateljstva, ljubavi, da se raduju tuđim uspjesima, kad je svijet ovakav kakav jeste. To me i čudi, zašto još uvijek vjerujem, a ljudi ne rade u svoju korist i trude se da me razuvjere? Plus, i nisam neki optimista.

            Ipak, kada dobro razmislim o svemu, onaj dio vage sa pozitivnim predznakom prevlada svaki put. Ipak, kome dugujemo to što jesmo, ako ne onima koji nas vole? Odbacujem negativne primjere čovječanstva i uhvatim se za one moje, one na koje računate i koji računaju na vas. Pri tome ne mislim samo na porodicu, koja vas voli bezuslovno, nego na one koji su izabrali da nas vole. Svojom voljom. I zato će za mene svaki slučajni prolaznik biti pozitivac, jer sigurna sam, i on je izabrao nekoga koga će da voli. U čast svima onima koji su izabrali da vole nekoga i dalje vjerujem. Poštujem te Đorđe, ali mene mašta nije upropastila.

                                                                                                                                           tvoja A.

Brzo će proći zima...

Zima u Sarajevu je duga i ledi kosti. Razmišljala je o tome dok se vraćala sa predavanja. Ne bi tome pridavala toliku pažnju da jutros nije, u velikoj žurbi, zaboravila ponijeti šal i rukavice. Osjećala je kako joj ruke drhte, pa je pokušavala trenjem da ih ugrije. Nije pomagalo ni to što je svaki nalet vjetra prijetio da u potpunosti zamrzne njeno lice. Miljacka je nabujala i izgledalo je da će svakog časa progutati šačicu ljudi koji prelaze preko mosta.

 Samo da hoce proci ova zima, februar je kratak-  govorila je sebi.

             Nije uvijek tako bilo, nekad je voljela zimu. Nije ni primjećivala koliko su dani kratki, a noći hladne. Ova je izgledala tako duga, beskonačna i tamna. Činilo se da noćima nema kraja, a vlastite misli samo vrebaju iza ugla da je napadnu. Da, zbog toga i nije voljela zimu. Tačnije, ovu zimu. Često su je proganjale nepozvane misli, koje su samo čekale trenutak njenog slobodnog vremena da isplivaju na površinu. Bile su kao gosti koji se sami pozovu, iako im pokušavate dati do znanja da tu noć niste za drustvo. A jednom kada dođu, strpljivo ih slušate i čekate da shvate kako je vrijeme da odu. Ali misli su odlazile tek kada je savlada san.

            
             Gubeći se u tom vrtlogu misli, sjećala se zašto joj prošle zime nisu bile tako hladne. Pred očima joj se pojavljivala vatra koja je tjerala hladnoću daleko od nje i njenog malog svijeta. Vatra koja je postojano grijala svaki dan, ne gubeći ni na jednu sekundu na snazi i toploti. I bila je njena, samo njena. Svakog trena je grijala baš nju, ma gdje da se nalazila. Pitala se grije li sada  nekog drugog ili se ugasila?

Negdje u onoj zoni između jave i sna, pomisli kako joj nedostaje sva ta toplina.

Februar je kratak, brzo ce proci zima, govorila je sebi, toneci u san.
                                                        
                                                                                                                                    tvoja A.