Zima u Sarajevu je duga i ledi kosti. Razmišljala je o tome dok se vraćala sa predavanja. Ne bi tome pridavala toliku pažnju da jutros nije, u velikoj žurbi, zaboravila ponijeti šal i rukavice. Osjećala je kako joj ruke drhte, pa je pokušavala trenjem da ih ugrije. Nije pomagalo ni to što je svaki nalet vjetra prijetio da u potpunosti zamrzne njeno lice. Miljacka je nabujala i izgledalo je da će svakog časa progutati šačicu ljudi koji prelaze preko mosta.
Samo da hoce proci ova zima, februar je kratak- govorila je sebi.
Nije uvijek tako bilo, nekad je voljela zimu. Nije ni primjećivala koliko su dani kratki, a noći hladne. Ova je izgledala tako duga, beskonačna i tamna. Činilo se da noćima nema kraja, a vlastite misli samo vrebaju iza ugla da je napadnu. Da, zbog toga i nije voljela zimu. Tačnije, ovu zimu. Često su je proganjale nepozvane misli, koje su samo čekale trenutak njenog slobodnog vremena da isplivaju na površinu. Bile su kao gosti koji se sami pozovu, iako im pokušavate dati do znanja da tu noć niste za drustvo. A jednom kada dođu, strpljivo ih slušate i čekate da shvate kako je vrijeme da odu. Ali misli su odlazile tek kada je savlada san.
Gubeći se u tom vrtlogu misli, sjećala se zašto joj prošle zime nisu bile tako hladne. Pred očima joj se pojavljivala vatra koja je tjerala hladnoću daleko od nje i njenog malog svijeta. Vatra koja je postojano grijala svaki dan, ne gubeći ni na jednu sekundu na snazi i toploti. I bila je njena, samo njena. Svakog trena je grijala baš nju, ma gdje da se nalazila. Pitala se grije li sada nekog drugog ili se ugasila?
Negdje u onoj zoni između jave i sna, pomisli kako joj nedostaje sva ta toplina.
Februar je kratak, brzo ce proci zima, govorila je sebi, toneci u san.
tvoja A.
tvoja A.
Gubeći se u tom vrtlogu misli, sjećala se zašto joj prošle zime nisu bile tako hladne.
OdgovoriIzbrišiEh.... :*
Sve znas :) :*
Izbriši