Šestoaprilski

Grad je ovo, u kojem sunce sija posebnim sjajem i carolijom.  Volim ga i mrzim istovremeno, onako kako u ljubavi biva. Volim ga zbog golubova koje prima  svoje sočne krošnje, zbog proljetnih večeri u kojima mu osjećam miris, zbog zemlje iz koje niču cvjetovi poprskani rosom, zbog svježih, ljetnih kiša. Volim gledati kako slika akvarele kada se poslije onog ljetnog pljuska razmažu svijetloroze i vodenoplave boje po nebu. Čini mi se, nekad, da ovdje sreću nalaze svi oni sretni i nesretni u lutanjima.

Onda se opet spuste tamne sjenke i opet ga mrzim. Mrzim ga zato što znam da postoje prašnjavi podrumi u kojima su nekad drhtala djeca, kada vidim kako dolaze sve mlađe generacije, a sve zatrovanije netrepeljivošću i pogrešnim ideologijama. Ali uvijek se vraća osjećaj tuge kada vidim ovaj grad kako sklupčano plače, a srce mu krvari. Ima li težeg tereta od historije? Ponekad se pitam da li je ovo zemlja ili veliko bojno polje?

Tvojim vodama je tekla krv. Slavili su te i sjekli u isto vrijeme. Oslijepljeli su te da ne vidiš šta je pravedno. Čija je ruka poklonila tvojoj zemlji takvu plodnost za zlo? Trebalo bi da nas historija nauči da se ratne sjekire moraju uništiti i prije nego što proklijaju.

 Da li su ovdje ljudske duše još uvijek različitih boja? Vidim kako se snage odmjeravaju, još uvijek nisu sigurni u kojoj mjeri mogu jedni drugima da vjeruju. Ipak, vrijeme je da prestanemo samo da gledamo u prošlost, vrijeme je da se uspravimo, da pokažemo da smo i mi nešto naučili, da spriječimo da se ponavljaju iste greške.  Ljudi treba da shvate da promjene dolaze iznutra, da prihvate,pokažu, razumiju ono ljudsko i jedino što je vrijedno.  

Da pokažemo da nije tačno da nismo nigdje prihvaćeni, da nismo previše istočni da bismo bili Zapad, a ni previše ponosni da bismo bili Istok. Vrijeme je da pokažemo onu mladost i snagu koju smo godinama skrivali. Tek tada ćemo moći da gledamo naprijed. Pokažimo da je ovaj grad vrijedan svih epiteta, pjesama i priča napisanih u njegovu čast.

             Neka ovoga puta naši putevi budu zasnovani na ljubavi i pomirenju. Neka ovoga puta to bude ono pravo. 

“Ne može se živjeti u Sarajevu. U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš. Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro. Dok ovo, dok ono – ode dan. Jeste, doduše, sve to  bude među ljudima.  I bude, uglavnom, lijepa priča. ...Život je kratak za Sarajevo."
Abdulah Sidran