“Cigani kažu, kad se đavo namerači na tvoj beli šal, možes ga šarati, možeš ga parati, ali on će ga i u končićima naći. Neko nam je gadno uvračao.”
Nikada nije pretjerano vjerovala u čarolije. Čak i
kao dijete se čudila kako je moguće to da vještice ili dobre vile iz dječijih
priča imaju neke posebne moći, a ona nikada nije vidjela njihov čarobni prah? Tako
ni danas ne vjeruje u ciganska predanja. Što više razmišlja o tome, to počinje
više da joj smeta. Zašto se neke pojave ne bi mogle objasniti upravo tim
neobjašnjivim, magičnim, fenomenima? Uštedjeli bi ljudi sebi mnoge sate
razmišljanja. Da je samo mogla da vjeruje, ne bi morala praviti klasifikaciju
ljudi. Ne bi bilo potrebe tražiti opravdanja za sve ono zlo i naopako što ljudi čine. Ne bi se čudila ljudskoj bezobzirnosti. Sve
bi ona to lijepo na vrača stavila, pa neka se on nosi sa tim.
Ovako, muku muči da ocijeni kakva je ko "osoba", što,
ponekad, nije lako. Ponese je često lakomislenost, pa misli da svako zaslužuje najbolje
što mu od sebe može dati. Premalo je vremena da bi bila skeptična i hodala
ulicom sa mišlju: e baš bi ovaj ili onaj bi mogao da mi uvrača.
Otkrila je da nikakav vrač ne upliće prste u njenu svakodnevnicu,
pa je pretpostavila da to mora da je do ljudi. Nazvala je to otkriće iskustvom.
Sjetila se kako je Meša to mnogo oštrije izrekao: “Ljudi su zla djeca, zla po
činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačije.” Shvatala je da su ljudi sebični, i sama je to bila, ali da su bezobzirni, onako ravnodušno i olako bezobzirni, to je teško prihvatala.
Luda u njoj govorila joj je kako će je opet ponijeti onaj vjetar što
puše na toplo, pa će zaboraviti obećanje koje je sebi dala. A ona je znala, kada se nađe neki
vrač, prerušen u običnog čovjeka, da joj unese nemir, znat će. I bježat će što
dalje od bijelih šalova.
