Obećanje sebi.

Konačno imam dovoljno godina da prestanem donositi novogodišnje odluke. Ni ove godine nisam uštedila ni marku, uz onu staru bosansku: "Jeb'o pare." Nisam se sređivala, smršala one dvije kile. Ne mogu nositi štikle zato što hoću da plešem do zore. Ne mogu odbiti Filadelfiju u Karkinu, ni doner u Pirpi nekad pred zoru. Ove godine, obećat ću samo da više neću misliti o tome. Šta mi znači što ću zamijeniti kalendar i što će umjesto četvorke stajati petica. Pametnija, vjerovatno, neću biti. Ne smeta mi. Sa ovom sam pameću, ove godine, doživjela neke od najboljih dana ikad. Malo skijala. Puno slavila. Plesali smo po ulicama Pariza uz zarazno veselu Happy. Neko je preletio mnogo zemalja da me iznenadi. Voljela sam ludo. Vožnja brodom do Krknjaša. Ultra u Splitu. Presvlačenje, pranje zuba i ostala higijena u autu u Crnoj Gori. Mostarski vikendi. Jedna zora u pidžami u budvanskoj policijskoj stanici. Zaljubila se. Uštipci nedjeljom. Čiko dostavljač me obradovao cvijećem, tortom. Subote naveče uz supu od paradajza. Rođendani. Bread and butter puding.
Šta bi mi značilo i da sam ispunila prošlogodišnje odluke? Sretnija od ovoga ne bih bila. Za sreću se odlučiš. Ili je čekaš. A čekanje umara. Šta imam od tvoje proračunatosti i igranja toplo- hladno? Treba mi vatra, ludost, život. Da slaviš samnom. Da slavimo, bez razloga. Obične dane, dosadne utorke. Toga ću se sjećati sljedeće godine, i možda decenije. A tad je nebitno imam li ušteđevine na računu, štikle na nogama i u koji broj hlača se uvučem.
Opet je vrijeme praznika i kuhanog vina. Hoćemo li se ove godine uspjeti probuditi poslije ponoćke i otići na božićni ručak? Radujem se vatrometu, Beogradu, planini. Uživat ćemo u dobrim danima, ljubiti, putovati, bez obzira na datum na kalendaru. Ponovo ću se zaljubiti u to sve. Vrijeme je naše. Gdje ćemo prvo putovati sljedeće godine? Kakva ćemo iznenađenja smišljati za nove rođendane? Radujem se. Uživat ćemo.
Zaljubit ću se. To nije novogodišnja odluka, više je predosjećaj. Ostaje dvanaest mjeseci sljedeće i svake godine poslije nje da mi se desi.
Živjeli!


A.

Probudi me.

                                     Tražila ga je. Preturala po mislima, sjećanjima. Iz noći u noć. Mogla je i zaspati. Ponekad bi se           desilo i da lijepo sanja, ali nije bilo sigurno da će baš te noći na red doći lijepi snovi. Da će se pojaviti           iznenada i sa sobom donijeti dio nje. Dio koji fali.

             Pričaju joj nekad o njemu. Svaki put mali dio uspomena koje brižno čuva otkine se ili izgubi na vrijednosti kada pričaju o njemu. Nije sigurna koliko je još uspomena ostalo. Za još jedan mjesec, možda godinu? Sreća, mislila je, vrijeme brzo prolazi. Izlizat će se tako i svako sjećanje.

   Željela je sve, sve i preko toga. Takva je uvijek bila, nije se znala zaustaviti. Zna da voli ludo. Samo, zauzvrat traži to isto. Ne mogu svi dati toliko. I samu je ponekad iznenadi intenzitet emocija koje budi u njoj. Ali, to priznaje samo sebi.

Čuju se ponekad. -Ne zovi. Nisam ja za to. Ili sve ili ništa. Mislila je u sebi.

Želi jedno, a zna da je drugačije.

     

  Samo idi. Vrati se. Okreni se i idi. Vrati se. Dok ti se ne izgubi svaki trag. Dođi. Nestani i iz onih rijetkih snova. Otmi me od sna. Probudi me. Voli me ludo.

Imali su čaroliju. Samo nisu imali sve ostalo. 

                                                                                                                                        A.

„Put za dovraga.“

Neki su ljudi skrojeni da bi bili jednina. Ne moraju pronaći nekog svog. Mada, razumljivo je to. Teško je naći nekoga sa kim možes podijeliti sve.

Grbava je to cesta. Padneš, ustaneš. Nekad ti neko pomogne, nekad ne. Svako bira, hoće li nakon zadobivenih ogrebotina, ponovo pružiti ruku. I hoće li, u potpunosti moći da vjeruje onome ko tu ruku pruža.

Biti jednina- biti sam sebi dovoljan, ne biti ranjiv. Biti množina – biti ranjiv, izložen, spreman na prilagođavanje. Svakako, lakše je biti jednina. Ovi drugi, svakodnevno se susreću sa malim i velikim poteškoćama. Za uspjeh u ovoj kategoriji treba želja. Treba gorjeti od želje.

Ako ta želja nije dovoljno velika, ako ne tjera svaki djelić osobe da joj se preda, dolazi do običnog prihvatanja situacije. Mirenja sa onim – tako je kako je.

-         
                 Pitala se – ako ne pristane na obično prihvatanje, da li će imati priliku da doživi želju toliko jaku, da će svaki problem odjednom izgledati nebitan, lako rješiv? Da li će uspjeti da podijeli sebe sa onim ko je tu želju posijao?

Činilo joj se da je problem njena prevelika trezvenost. Da neke prepreke zbog toga ne može prevazići. Previše razmišlja. Ostaje previše svoja. Da li je postojeća želja njoj dovoljna da odbaci trunku razuma? Da se prilagodi.

Znala je da će biti potrebno mnogo napora i truda da se želja održi u životu. Jer bila je spremna, u svakom trenutku, da se okrene i ode.

Njoj ne treba okrenuti leđa. To je neće natjerati da se okrene i vrati.

Tako je to. Iako ljudi nekad žele ostati, to ne rade. Odu, jer je tako lakše. Odu, jer vjeruju da ih se ne cijeni dovoljno. Ključ je balans. Na tom putu ne izgubiti sebe. Jer, u suprotnom, teško je živjeti sam sa sobom.

"Tišina"

Nije od nekih velikih riječi. Nije da joj nedostaje riječi, velikih ili malih, da se razumijemo. Samo ih ne može izgovoriti. Vrti ih u mislima, vraća po sto puta, čeka pravi trenutak. I obično zakasni. Mnogo se puta pitala da li je propustila neke dobre stvari, jer eto baš tada nije bio taj pravi trenutak. Prolaze li to neke osobe pored nje, i ne znajući da su bitne? Svjesna je da ljudi, s vremena na vrijeme, trebaju čuti i nešto lijepo, ohrabrujuće. Bez obzira pokazuju li to ili ne, u ljudskoj je prirodi da žude za potvrdom da vrijede, za odobrenjem. Ali, riječi koje se vrte po njenoj glavi, ne nalaze put do usana. Ili se, na tom putu, iskrive i promijene, da ih čak ni sama ne može prepoznati.

     

A mislila je, za neke ljude vrijedi okrenuti svijet naopako. Uraditi nezamislivo. Rizikovati. Ne štediti nijednu riječ. A opet, riječi se i dalje samo gomilaju.

Ma hajde, sutra će ona to, neće se ništa desiti do sutra. I tako stalno.

           

 „Kad poželiš nekome nešto lijepo reći, ne čekaj sutra. Jer, mnogi su tako zakasnili. Zato te budim..“ Đ. B.