ponedjeljak, 13. siječnja 2014.

"Tišina"

Nije od nekih velikih riječi. Nije da joj nedostaje riječi, velikih ili malih, da se razumijemo. Samo ih ne može izgovoriti. Vrti ih u mislima, vraća po sto puta, čeka pravi trenutak. I obično zakasni. Mnogo se puta pitala da li je propustila neke dobre stvari, jer eto baš tada nije bio taj pravi trenutak. Prolaze li to neke osobe pored nje, i ne znajući da su bitne? Svjesna je da ljudi, s vremena na vrijeme, trebaju čuti i nešto lijepo, ohrabrujuće. Bez obzira pokazuju li to ili ne, u ljudskoj je prirodi da žude za potvrdom da vrijede, za odobrenjem. Ali, riječi koje se vrte po njenoj glavi, ne nalaze put do usana. Ili se, na tom putu, iskrive i promijene, da ih čak ni sama ne može prepoznati.
     
A mislila je, za neke ljude vrijedi okrenuti svijet naopako. Uraditi nezamislivo. Rizikovati. Ne štediti nijednu riječ. A opet, riječi se i dalje samo gomilaju.

Ma hajde, sutra će ona to, neće se ništa desiti do sutra. I tako stalno.
           


 „Kad poželiš nekome nešto lijepo reći, ne čekaj sutra. Jer, mnogi su tako zakasnili. Zato te budim..“ Đ. B.

Nema komentara:

Objavi komentar