Nije od nekih velikih
riječi. Nije da joj nedostaje riječi, velikih ili malih, da se razumijemo. Samo
ih ne može izgovoriti. Vrti ih u mislima, vraća po sto puta, čeka pravi
trenutak. I obično zakasni. Mnogo se puta pitala da li je propustila neke dobre
stvari, jer eto baš tada nije bio taj pravi trenutak. Prolaze li to neke osobe
pored nje, i ne znajući da su bitne? Svjesna je da ljudi, s vremena na vrijeme,
trebaju čuti i nešto lijepo, ohrabrujuće. Bez obzira pokazuju li to ili ne, u
ljudskoj je prirodi da žude za potvrdom da vrijede, za odobrenjem. Ali, riječi
koje se vrte po njenoj glavi, ne nalaze put do usana. Ili se, na tom putu,
iskrive i promijene, da ih čak ni sama ne može prepoznati.
A mislila je, za neke ljude vrijedi okrenuti svijet naopako.
Uraditi nezamislivo. Rizikovati. Ne štediti nijednu riječ. A opet, riječi se i
dalje samo gomilaju.
Ma hajde, sutra će ona
to, neće se ništa desiti do sutra. I tako stalno.
„Kad poželiš
nekome nešto lijepo reći, ne čekaj sutra. Jer, mnogi su tako zakasnili. Zato te
budim..“ Đ. B.
Nema komentara:
Objavi komentar