srijeda, 6. kolovoza 2014.

Probudi me.




                                     Tražila ga je. Preturala po mislima, sjećanjima. Iz noći u noć. Mogla je i zaspati. Ponekad bi se           desilo i da lijepo sanja, ali nije bilo sigurno da će baš te noći na red doći lijepi snovi. Da će se pojaviti           iznenada i sa sobom donijeti dio nje. Dio koji fali.

             Pričaju joj nekad o njemu. Svaki put mali dio uspomena koje brižno čuva otkine se ili izgubi na vrijednosti kada pričaju o njemu. Nije sigurna koliko je još uspomena ostalo. Za još jedan mjesec, možda godinu? Sreća, mislila je, vrijeme brzo prolazi. Izlizat će se tako i svako sjećanje.

   Željela je sve, sve i preko toga. Takva je uvijek bila, nije se znala zaustaviti. Zna da voli ludo. Samo, zauzvrat traži to isto. Ne mogu svi dati toliko. I samu je ponekad iznenadi intenzitet emocija koje budi u njoj. Ali, to priznaje samo sebi.

Čuju se ponekad. -Ne zovi. Nisam ja za to. Ili sve ili ništa. Mislila je u sebi.

Želi jedno, a zna da je drugačije.
     
  Samo idi. Vrati se. Okreni se i idi. Vrati se. Dok ti se ne izgubi svaki trag. Dođi. Nestani i iz onih rijetkih snova. Otmi me od sna. Probudi me. Voli me ludo.


Imali su čaroliju. Samo nisu imali sve ostalo. 



                                                                                                                                        A.