Tražila
ga je. Preturala po mislima, sjećanjima. Iz noći u noć. Mogla je i zaspati.
Ponekad bi se desilo i da lijepo sanja, ali nije bilo sigurno da će baš te noći
na red doći lijepi snovi. Da će se pojaviti iznenada i sa sobom donijeti dio
nje. Dio koji fali.
Pričaju joj nekad o njemu. Svaki put mali dio uspomena koje
brižno čuva otkine se ili izgubi na vrijednosti kada pričaju o njemu. Nije
sigurna koliko je još uspomena ostalo. Za još jedan mjesec, možda godinu?
Sreća, mislila je, vrijeme brzo prolazi. Izlizat će se tako i svako sjećanje.
Željela je sve, sve i preko toga. Takva je uvijek bila, nije
se znala zaustaviti. Zna da voli ludo. Samo, zauzvrat traži to isto. Ne
mogu svi dati toliko. I samu je ponekad iznenadi intenzitet emocija koje budi u
njoj. Ali, to priznaje samo sebi.
Čuju se ponekad. -Ne zovi. Nisam ja za to. Ili sve ili ništa.
Mislila je u sebi.
Želi jedno, a zna da je drugačije.
Samo idi. Vrati se. Okreni se i idi. Vrati
se. Dok ti se ne izgubi svaki trag. Dođi.
Nestani i iz onih rijetkih snova. Otmi me
od sna. Probudi me. Voli me ludo.
Imali su čaroliju. Samo nisu imali sve ostalo.
A.