Konačno imam dovoljno godina da prestanem donositi novogodišnje odluke. Ni ove godine nisam uštedila ni marku, uz onu staru bosansku: "Jeb'o pare." Nisam se sređivala, smršala one dvije kile. Ne mogu nositi štikle zato što hoću da plešem do zore. Ne mogu odbiti Filadelfiju u Karkinu, ni doner u Pirpi nekad pred zoru. Ove godine, obećat ću samo da više neću misliti o tome. Šta mi znači što ću zamijeniti kalendar i što će umjesto četvorke stajati petica. Pametnija, vjerovatno, neću biti. Ne smeta mi. Sa ovom sam pameću, ove godine, doživjela neke od najboljih dana ikad. Malo skijala. Puno slavila. Plesali smo po ulicama Pariza uz zarazno veselu Happy. Neko je preletio mnogo zemalja da me iznenadi. Voljela sam ludo. Vožnja brodom do Krknjaša. Ultra u Splitu. Presvlačenje, pranje zuba i ostala higijena u autu u Crnoj Gori. Mostarski vikendi. Jedna zora u pidžami u budvanskoj policijskoj stanici. Zaljubila se. Uštipci nedjeljom. Čiko dostavljač me obradovao cvijećem, tortom. Subote naveče uz supu od paradajza. Rođendani. Bread and butter puding.
Šta bi mi značilo i da sam ispunila prošlogodišnje odluke? Sretnija od ovoga ne bih bila. Za sreću se odlučiš. Ili je čekaš. A čekanje umara. Šta imam od tvoje proračunatosti i igranja toplo- hladno? Treba mi vatra, ludost, život. Da slaviš samnom. Da slavimo, bez razloga. Obične dane, dosadne utorke. Toga ću se sjećati sljedeće godine, i možda decenije. A tad je nebitno imam li ušteđevine na računu, štikle na nogama i u koji broj hlača se uvučem.
Opet je vrijeme praznika i kuhanog vina. Hoćemo li se ove godine uspjeti probuditi poslije ponoćke i otići na božićni ručak? Radujem se vatrometu, Beogradu, planini. Uživat ćemo u dobrim danima, ljubiti, putovati, bez obzira na datum na kalendaru. Ponovo ću se zaljubiti u to sve. Vrijeme je naše. Gdje ćemo prvo putovati sljedeće godine? Kakva ćemo iznenađenja smišljati za nove rođendane? Radujem se. Uživat ćemo.
Zaljubit ću se. To nije novogodišnja odluka, više je predosjećaj. Ostaje dvanaest mjeseci sljedeće i svake godine poslije nje da mi se desi.
Živjeli!
A.
nedjelja, 14. prosinca 2014.
srijeda, 6. kolovoza 2014.
Probudi me.
Tražila
ga je. Preturala po mislima, sjećanjima. Iz noći u noć. Mogla je i zaspati.
Ponekad bi se desilo i da lijepo sanja, ali nije bilo sigurno da će baš te noći
na red doći lijepi snovi. Da će se pojaviti iznenada i sa sobom donijeti dio
nje. Dio koji fali.
Pričaju joj nekad o njemu. Svaki put mali dio uspomena koje
brižno čuva otkine se ili izgubi na vrijednosti kada pričaju o njemu. Nije
sigurna koliko je još uspomena ostalo. Za još jedan mjesec, možda godinu?
Sreća, mislila je, vrijeme brzo prolazi. Izlizat će se tako i svako sjećanje.
Željela je sve, sve i preko toga. Takva je uvijek bila, nije
se znala zaustaviti. Zna da voli ludo. Samo, zauzvrat traži to isto. Ne
mogu svi dati toliko. I samu je ponekad iznenadi intenzitet emocija koje budi u
njoj. Ali, to priznaje samo sebi.
Čuju se ponekad. -Ne zovi. Nisam ja za to. Ili sve ili ništa.
Mislila je u sebi.
Želi jedno, a zna da je drugačije.
Samo idi. Vrati se. Okreni se i idi. Vrati
se. Dok ti se ne izgubi svaki trag. Dođi.
Nestani i iz onih rijetkih snova. Otmi me
od sna. Probudi me. Voli me ludo.
Imali su čaroliju. Samo nisu imali sve ostalo.
A.
srijeda, 5. ožujka 2014.
„Put za dovraga.“
Neki su ljudi skrojeni da bi bili jednina. Ne moraju pronaći
nekog svog. Mada, razumljivo je to. Teško je naći nekoga sa kim možes
podijeliti sve.
Grbava je to
cesta. Padneš, ustaneš. Nekad ti neko pomogne, nekad ne. Svako bira, hoće li
nakon zadobivenih ogrebotina, ponovo pružiti ruku. I hoće li, u potpunosti moći
da vjeruje onome ko tu ruku pruža.
Biti
jednina- biti sam sebi dovoljan, ne biti ranjiv. Biti množina – biti ranjiv,
izložen, spreman na prilagođavanje. Svakako, lakše je biti jednina. Ovi drugi,
svakodnevno se susreću sa malim i velikim poteškoćama. Za uspjeh u ovoj
kategoriji treba želja. Treba gorjeti od želje.
Ako ta želja
nije dovoljno velika, ako ne tjera svaki djelić osobe da joj se preda, dolazi
do običnog prihvatanja situacije. Mirenja sa onim – tako je kako je.
-
Pitala se – ako ne pristane na obično prihvatanje, da li će imati priliku da doživi želju toliko jaku, da će svaki problem odjednom izgledati nebitan, lako rješiv? Da li će uspjeti da podijeli sebe sa onim ko je tu želju posijao?
Pitala se – ako ne pristane na obično prihvatanje, da li će imati priliku da doživi želju toliko jaku, da će svaki problem odjednom izgledati nebitan, lako rješiv? Da li će uspjeti da podijeli sebe sa onim ko je tu želju posijao?
Činilo joj
se da je problem njena prevelika trezvenost. Da neke prepreke zbog toga ne može
prevazići. Previše razmišlja. Ostaje previše svoja. Da li je postojeća želja
njoj dovoljna da odbaci trunku razuma? Da se prilagodi.
Znala je da
će biti potrebno mnogo napora i truda da se želja održi u životu. Jer bila je
spremna, u svakom trenutku, da se okrene i ode.
Njoj ne
treba okrenuti leđa. To je neće natjerati da se okrene i vrati.
Tako je to. Iako ljudi nekad žele ostati, to ne rade. Odu,
jer je tako lakše. Odu, jer vjeruju da ih se ne cijeni dovoljno. Ključ je
balans. Na tom putu ne izgubiti sebe. Jer, u suprotnom, teško je živjeti sam sa
sobom.
ponedjeljak, 13. siječnja 2014.
"Tišina"
Nije od nekih velikih
riječi. Nije da joj nedostaje riječi, velikih ili malih, da se razumijemo. Samo
ih ne može izgovoriti. Vrti ih u mislima, vraća po sto puta, čeka pravi
trenutak. I obično zakasni. Mnogo se puta pitala da li je propustila neke dobre
stvari, jer eto baš tada nije bio taj pravi trenutak. Prolaze li to neke osobe
pored nje, i ne znajući da su bitne? Svjesna je da ljudi, s vremena na vrijeme,
trebaju čuti i nešto lijepo, ohrabrujuće. Bez obzira pokazuju li to ili ne, u
ljudskoj je prirodi da žude za potvrdom da vrijede, za odobrenjem. Ali, riječi
koje se vrte po njenoj glavi, ne nalaze put do usana. Ili se, na tom putu,
iskrive i promijene, da ih čak ni sama ne može prepoznati.
A mislila je, za neke ljude vrijedi okrenuti svijet naopako.
Uraditi nezamislivo. Rizikovati. Ne štediti nijednu riječ. A opet, riječi se i
dalje samo gomilaju.
Ma hajde, sutra će ona
to, neće se ništa desiti do sutra. I tako stalno.
„Kad poželiš
nekome nešto lijepo reći, ne čekaj sutra. Jer, mnogi su tako zakasnili. Zato te
budim..“ Đ. B.
ponedjeljak, 15. travnja 2013.
"Beli šal za maškare"
“Cigani kažu, kad se đavo namerači na tvoj beli šal, možes ga šarati, možeš ga parati, ali on će ga i u končićima naći. Neko nam je gadno uvračao.”
Nikada nije pretjerano vjerovala u čarolije. Čak i
kao dijete se čudila kako je moguće to da vještice ili dobre vile iz dječijih
priča imaju neke posebne moći, a ona nikada nije vidjela njihov čarobni prah? Tako
ni danas ne vjeruje u ciganska predanja. Što više razmišlja o tome, to počinje
više da joj smeta. Zašto se neke pojave ne bi mogle objasniti upravo tim
neobjašnjivim, magičnim, fenomenima? Uštedjeli bi ljudi sebi mnoge sate
razmišljanja. Da je samo mogla da vjeruje, ne bi morala praviti klasifikaciju
ljudi. Ne bi bilo potrebe tražiti opravdanja za sve ono zlo i naopako što ljudi čine. Ne bi se čudila ljudskoj bezobzirnosti. Sve
bi ona to lijepo na vrača stavila, pa neka se on nosi sa tim.
Ovako, muku muči da ocijeni kakva je ko "osoba", što,
ponekad, nije lako. Ponese je često lakomislenost, pa misli da svako zaslužuje najbolje
što mu od sebe može dati. Premalo je vremena da bi bila skeptična i hodala
ulicom sa mišlju: e baš bi ovaj ili onaj bi mogao da mi uvrača.
Otkrila je da nikakav vrač ne upliće prste u njenu svakodnevnicu,
pa je pretpostavila da to mora da je do ljudi. Nazvala je to otkriće iskustvom.
Sjetila se kako je Meša to mnogo oštrije izrekao: “Ljudi su zla djeca, zla po
činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačije.” Shvatala je da su ljudi sebični, i sama je to bila, ali da su bezobzirni, onako ravnodušno i olako bezobzirni, to je teško prihvatala.
Luda u njoj govorila joj je kako će je opet ponijeti onaj vjetar što
puše na toplo, pa će zaboraviti obećanje koje je sebi dala. A ona je znala, kada se nađe neki
vrač, prerušen u običnog čovjeka, da joj unese nemir, znat će. I bježat će što
dalje od bijelih šalova.
srijeda, 24. listopada 2012.
"I uvijek, samo sebe imamo."
Prazne
stranice, novi počeci. Može li se stvarno ‘početi ispočetka’? Pri tome ne
mislim na novogodišnje odluke i rezolucije, već na suštinske promjene. To je
ono kada smo spremni žrtvovati jedan dio
sebe, u nadi da ćemo dobiti puno više. Može li se samo presjeći sve što se bilo
do sada i očekivati da će se stvari promijeniti, onako kako priželjkujemo?
Svako
od nas jednom se našao na prekretnici, kada je ‘samo’ trebalo, od sutra, stvari raditi drugačije.
Stvarati druge navike, upoznavati nove ljude. Ipak, ne mogu iz glave da izbijem onu omnia
mea mecum porto. Sve svoje sa sobom nosim. Teško se jednog dana probuditi i
toliki teret spustiti na dno, a onda nastaviti ploviti. Ne znam da li je tamo
nekom mornaru uspjelo. Ako i jeste, vjerujem da se, barem, okrenuo i pogledom pratio
spuštanje, a zatim tragao za tom tačkom koja se izgubila u moru.
Teško
je čovjeka promijeniti. Unutar osobe, cijeli je jedan svijet. Jedno je, što se
treba i što se očekuje od nekoga, a drugo ono što se hoće i sanja. Zatomiti
čežnje i strasti jedne osobe, ne znači promjenu te osobe. Ono što najviše
želimo, ponekad se ne može ostvariti. To ne znači da se može, jednostavno,
prestati željeti. A onda se prilagođavamo, u nadi da ćemo ostvarenje želja
dočekati u nekom drugom vremenu. Ili čekamo. Čekamo da poželimo nešto drugo, tako
jako, da ćemo zaboraviti na ono što nas sada tišti. I tako preživljavamo.
Noseći sve dijelove sebe na svako sljedeće putovanje. I želimo, u tišini.
Ili, kako to reče Mika Antić:
“I uvek samo sebe imamo. I san pun želja, nedorečen.”
A.
nedjelja, 17. lipnja 2012.
Dan mi miriše na Toskanu.
Toskana najljepše miriše u kasnim poslijepodnevima, baš
onda kada sunce počne da se spušta. Cijeli je dan čekala ove trenutke potpune
tišine i mira kako bi otvorila pismo. Iako nije bilo naznačeno ime
pošiljatelja, znala je tačno od koga je. Poznavala je samo jednu osobu koja bi
poslala pismo umjesto maila.
“Nisi bila slatkorječiva ni umiljata. Nisi marila za
one klasične ženske stvari. Nisi se zamarala sitnim raspravama i problemima. Ubijala
me tvoja ravnodušnost, a od samo jedne lijepe geste, lijepe riječi, bio sam sit
sedmicama. Želio sam da budeš drugačija, da budes kao sve druge, koje su odmjerene,
dotjerane, ljubomorne. Brinulo me da to što me ne zoveš svaki sat vremena znači
da ti nije stalo. Da ti ne značim onako kao ti meni. Znaš, namjerno sam ti
pričao stvari koje bih inače, svakoj drugoj, prešutio zbog moguće svađe, suza i
drame. Nadao sam se da ću izazvati takvu reakciju kod tebe. A a ti si se samo
smijala samnom na sve to. I znao sam da je taj smijeh iskren, a to me još više
mučilo. Danima sam smišljao razloge zašto si takva, smišljao načine kako da te
promijenim, da budeš, onako, kako treba biti. U svemu tome, zaboravio sam
koliko si iskrena. Napravio sam grešku i zaboravio koliko si svoja. Nikada nije
bilo dileme, značio sam ti koliko i ti meni, ali si odbacila sve ono što
nisi i uvijek si bila samo ti. Zaboravio sam da sam baš zbog toga i poželio da
si moja. Tad nisam znao bolje. Sad znam. Jebiga. ”
Bilo joj je neobično drago. Davno je prestala misliti o njemu, ali bilo joj je drago što je shvatio. Ušla je u kuću i otišla do
police sa knjigama. Otvorila je jednu, koja je više bila zbirka, skup svih
riječi koje njoj nešto znače. Našla je onaj citat koji je nekad znala napamet.
“Sve su glumile princeze i
svetice. Vjerovatno, svaka od njih bi tražila da prestanem cugat', da ne
psujem, da se ponašam pristojnije. Sve bi one tražile da ih držim kao kap vode
na dlanu, da ne zbijam šale na njihov račun,
tražile da ih izvodim na neka fina mjesta i slično. A ona? Ona je prihvatila
svaki dio mene i nikada nije tražila da se mijenjam, a promijenila me. Nije tražila da je držim kao kap vode na dlanu, činjenica
da ju volim bila joj je sasvim dovoljna ”
Pismo je zakačila na tu
istu stranicu.
tvoja A.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)

