Take it easy, lutko lepa.

                     Dolaskom juna počeli su prvi nemiri. Sretna sam jer je konačno sezona Kinder Joya, Panacote, malina i paprika. Ljeto miriše na mali restoran u Stonu i najbolju riblju paštetu i salatu od hobotnice ikad. Na vožnju Vinskom cestom u Hercegovini, do Mogorjela. Vožnju skuterom do Bregave. Došlo mi je ono vrijeme da se isplačem. Znam šta ide poslije toga. Jedno zbogom i čuvaj se. Otišla sam u Beograd na svega nekoliko dana i ostavila sve brige na granici. Nisam željela da ih pokupim u povratku. Željela sam da se vratim, trčeći, i topim se na tamošnjem asfaltu, i žaliim se koliko je vruće, plešem dok pošten svijet kreće na posao. Pijem ljubičaste "šutere" dok se ne probudim na totalno nepoznatom mjestu. Smijem se Hani dok nas maže Autanom na sred Knez Mihajlove. Probudim se ubijeđena da sam izgubila novčanik i štikle, a baš me briga. Drugarica je promijenila prezime na najkul svadbi na kojoj sam bila. Sad mi je i žao što Melisa nije dobila priliku da mi se smije na račun prvog plesa na svadbi, koji se, tradicionalno pleše sa kumom, koji je imao šezdeset godina. Posljednji put si me rasplakao čim sam se vratila. Znam da je posljednji jer, koliko sam željela da se vratiš, toliko, čini se, sada ja ne želim da se vratim. Neću te dočekati, nećemo plakati na rastanku. Bejbe, već smo se rastali. Ovih dana se nerviram jer mi treba muškarac da mi otvori teglu kiselih krastavica. 

         Irma je zaljubljena. Toliko zaljubljena da me njeno konstantno dopisivanje dovodi do ludila, a drago mi je kad joj vidim osmijeh dok tipka. Mene čeka sedmica iz pakla. Prva četiri dana ću misliti na ono kad me zagrliš kad dođeš, bar četiri. Onda ću se vidjeti sa ljudima sa kojima se ne viđam često i pustit cu da me njihove priče zaokupe. Provozat cu se sa Tarikom do Konjica ili Pala, samo da vidimo šta ima. Plaši me da mogu da poželim nekoga ko nije ti. Toliko sam se navikla na tvoj lik u mislima, da neki drugi izgleda pogrešno. Ali džaba, to smo šta smo. Ti ne možes biti hrabar koliko meni treba, a ljubav se treba i zaslužiti. Znam da tebe plaši naša neizvjesnost, ali mene plaši da znam kako će nam svaki dan izgledati. Znaš već, hoću vatru, život. Hoću da budeš najviše svoj, a onda moj. Ne biram lakši put. Ne pristajem na tako malo od tebe. 

            Rođeni smo na Balkanu. Pivo pijemo kao Njemci, tekilu kao Meksikanci, a rakiju smo u stanju napraviti od skoro svega. Nije čudo što nas najjače emocije potrefe u sitne sate za šankom. Takvi smo. Dizat ćemo ruke na neke pjesme, za koje ćemo se ujutro kleti da ih nikad nismo čuli. 

           Sreća me čeka u kupovini kupaćeg i japanki, u planiranju novog godišnjeg odmora. Spakovat ću što manje stvari. Možda ćemo se pronalaziti u istim stihovima istih pjesama, ali neću ti poslati poruku. Obećala sam sebi. A kad jednom prelomim, nazad ne idem. Zahvalna sam što imam drugarice koje ce mi kupiti Kinder Joy kad sam neraspoložena, ili koje će mi donijeti pastu Pomodoro kad sam gladna. Sreća je u tome. Ljubav se zasluži. Za mene je ljubav kad mi doneseš hranu na vrata, kad mi crijeva pjevaju, kad me pitaš treba li mi nešto kad sam bolesna i ono "javi se kad stigneš." Kad me poljubiš onako glasno, ono da se čuje, dok još ni oči nisam otvorila, pospana i topla. Kad me nasmiješ do suza. 

          Sad uživam u kostolomnom zagrljaju brata kad se vidimo nakon nekoliko dana, u jutrima u Mrvici, popodnevima u Che Guevari. Hobotnici na salatu. Zamolit ću nekoga da mi rasječe lubenicu i jest ću je, onako, na kriške. Vozit ću karting, bez pritiskanja kočnice. Snimat ćemo se za aftermovie po cijelom Splitu, od Žnjana do Poljuda. 

            A čim ozdravim, počastit ću se velikim menijem i sladoledom sa Oreo keksom u Meku. Tri mjeseca ljeta i više su nego dovoljna da zaboravim da si u istom gradu kao i ja. 

                                                                                                                                                                           A. 

"Plave hlače i rozi džemper protiv majskog sivila."

Maj se bliži kraju. U svijetu sam velikih, odraslih, gdje se odvija pravi, stvarni život. Generacija se ženi, udaje, rađaju djecu, idemo na naselje. Ne znam šta se kupuje kad ideš nekome na naselje. Za svaki slučaj nazovem i provjerim „Trebal' šta?“ A u mislima sam skinula sandale i bosa se vraćam u apartman, taman pred svitanje u Splitu. Mislim kako smo se baš isplesali u Slogi prošli vikend, neplanirano. Pakujem što manje stvari u kofer, da bez problema prođem kontrolu na aerodromu. Tražim limetu da pravimo koktele. Ne osjećam nostalgiju na Balaševom koncertu, jer nemam za čim da žalim. Nosim plave hlače i rozi džemper protiv tmurnih majskih dana. Uporno, i „iz principa“ odbijam da sklonim zimske stvari u stranu, da se lakše snalazim u vlastitom ormaru.

 „Ne treba ništa, imamo sve, samo dođi. „

Ma, nije mi još vrijeme za to. Hoću li zakasniti? Pravi život može još malo da sačeka. Sviđa mi se ovaj, obični, moj život. Ne sjećam se da mi je nekad bilo ljepše, mislim dok, sedmi dan zaredom, sjedimo na istom mjestu u Delikatesnoj, na „jednoj čaši vina“ poslije posla. Irma će praviti bruskete za vikend, ako bude ružno vrijeme. Ona pravi najbolje bruskete. Radujem se. Berina i ja smo pretumbale i njen i moj ormar u potrazi za savršenim parom, kao i prije dvije, tri, pet, šest i ne brojim više koliko godina unazad. Spremam se za prvu ulogu kume na svadbi drugarice koju znam sto godina.Guglam „šta je uloga svadbene kume?“  Imperativ i buduće mlade i kume- polomiti se od plesanja.

Enrique Iglesias - Bailando (Español)

 Sluša mi se Crvena Jabuka, na otvorenom. Pleše mi se uz Bailando, na plaži. Jede mi se pizza kod „onog starog Talijana“ kod Pantheona. Planiramo gdje ćemo na more. Tražim parmezan u kolutu, da mogu rezati nekoliko komada svako jutro prije posla. Ove bismo se godine mogle počastiti Španijom, za rođendane, mislim. Naučiti salsu, al' ono pravo dobro. Planiram dan za dan. Dobre stvari dešavaju se svaki dan. Vrijeme je ispitnih rokova, ali ne mogu da učim, nikako. Ima vremena za odgovornost. Sad je vrijeme da se na posao ide, nakon cijele neprospavane noći. Da se ljubi. Pravi turistom u Sarajevu. Putuje vozom. Bez bilo kakve šminke u torbi. Druži sa ljudima sa kojima se nismo družili mnogo godina. Život se dešava svaki dan. I, meni naizgled, velike stvari ušunjaju se na mala vrata. 

Za svaki dan, živjeli.

                                                                                                                                                     A.

Obećanje sebi.

Konačno imam dovoljno godina da prestanem donositi novogodišnje odluke. Ni ove godine nisam uštedila ni marku, uz onu staru bosansku: "Jeb'o pare." Nisam se sređivala, smršala one dvije kile. Ne mogu nositi štikle zato što hoću da plešem do zore. Ne mogu odbiti Filadelfiju u Karkinu, ni doner u Pirpi nekad pred zoru. Ove godine, obećat ću samo da više neću misliti o tome. Šta mi znači što ću zamijeniti kalendar i što će umjesto četvorke stajati petica. Pametnija, vjerovatno, neću biti. Ne smeta mi. Sa ovom sam pameću, ove godine, doživjela neke od najboljih dana ikad. Malo skijala. Puno slavila. Plesali smo po ulicama Pariza uz zarazno veselu Happy. Neko je preletio mnogo zemalja da me iznenadi. Voljela sam ludo. Vožnja brodom do Krknjaša. Ultra u Splitu. Presvlačenje, pranje zuba i ostala higijena u autu u Crnoj Gori. Mostarski vikendi. Jedna zora u pidžami u budvanskoj policijskoj stanici. Zaljubila se. Uštipci nedjeljom. Čiko dostavljač me obradovao cvijećem, tortom. Subote naveče uz supu od paradajza. Rođendani. Bread and butter puding.
Šta bi mi značilo i da sam ispunila prošlogodišnje odluke? Sretnija od ovoga ne bih bila. Za sreću se odlučiš. Ili je čekaš. A čekanje umara. Šta imam od tvoje proračunatosti i igranja toplo- hladno? Treba mi vatra, ludost, život. Da slaviš samnom. Da slavimo, bez razloga. Obične dane, dosadne utorke. Toga ću se sjećati sljedeće godine, i možda decenije. A tad je nebitno imam li ušteđevine na računu, štikle na nogama i u koji broj hlača se uvučem.
Opet je vrijeme praznika i kuhanog vina. Hoćemo li se ove godine uspjeti probuditi poslije ponoćke i otići na božićni ručak? Radujem se vatrometu, Beogradu, planini. Uživat ćemo u dobrim danima, ljubiti, putovati, bez obzira na datum na kalendaru. Ponovo ću se zaljubiti u to sve. Vrijeme je naše. Gdje ćemo prvo putovati sljedeće godine? Kakva ćemo iznenađenja smišljati za nove rođendane? Radujem se. Uživat ćemo.
Zaljubit ću se. To nije novogodišnja odluka, više je predosjećaj. Ostaje dvanaest mjeseci sljedeće i svake godine poslije nje da mi se desi.
Živjeli!


A.

Probudi me.

                                     Tražila ga je. Preturala po mislima, sjećanjima. Iz noći u noć. Mogla je i zaspati. Ponekad bi se           desilo i da lijepo sanja, ali nije bilo sigurno da će baš te noći na red doći lijepi snovi. Da će se pojaviti           iznenada i sa sobom donijeti dio nje. Dio koji fali.

             Pričaju joj nekad o njemu. Svaki put mali dio uspomena koje brižno čuva otkine se ili izgubi na vrijednosti kada pričaju o njemu. Nije sigurna koliko je još uspomena ostalo. Za još jedan mjesec, možda godinu? Sreća, mislila je, vrijeme brzo prolazi. Izlizat će se tako i svako sjećanje.

   Željela je sve, sve i preko toga. Takva je uvijek bila, nije se znala zaustaviti. Zna da voli ludo. Samo, zauzvrat traži to isto. Ne mogu svi dati toliko. I samu je ponekad iznenadi intenzitet emocija koje budi u njoj. Ali, to priznaje samo sebi.

Čuju se ponekad. -Ne zovi. Nisam ja za to. Ili sve ili ništa. Mislila je u sebi.

Želi jedno, a zna da je drugačije.

     

  Samo idi. Vrati se. Okreni se i idi. Vrati se. Dok ti se ne izgubi svaki trag. Dođi. Nestani i iz onih rijetkih snova. Otmi me od sna. Probudi me. Voli me ludo.

Imali su čaroliju. Samo nisu imali sve ostalo. 

                                                                                                                                        A.

„Put za dovraga.“

Neki su ljudi skrojeni da bi bili jednina. Ne moraju pronaći nekog svog. Mada, razumljivo je to. Teško je naći nekoga sa kim možes podijeliti sve.

Grbava je to cesta. Padneš, ustaneš. Nekad ti neko pomogne, nekad ne. Svako bira, hoće li nakon zadobivenih ogrebotina, ponovo pružiti ruku. I hoće li, u potpunosti moći da vjeruje onome ko tu ruku pruža.

Biti jednina- biti sam sebi dovoljan, ne biti ranjiv. Biti množina – biti ranjiv, izložen, spreman na prilagođavanje. Svakako, lakše je biti jednina. Ovi drugi, svakodnevno se susreću sa malim i velikim poteškoćama. Za uspjeh u ovoj kategoriji treba želja. Treba gorjeti od želje.

Ako ta želja nije dovoljno velika, ako ne tjera svaki djelić osobe da joj se preda, dolazi do običnog prihvatanja situacije. Mirenja sa onim – tako je kako je.

-         
                 Pitala se – ako ne pristane na obično prihvatanje, da li će imati priliku da doživi želju toliko jaku, da će svaki problem odjednom izgledati nebitan, lako rješiv? Da li će uspjeti da podijeli sebe sa onim ko je tu želju posijao?

Činilo joj se da je problem njena prevelika trezvenost. Da neke prepreke zbog toga ne može prevazići. Previše razmišlja. Ostaje previše svoja. Da li je postojeća želja njoj dovoljna da odbaci trunku razuma? Da se prilagodi.

Znala je da će biti potrebno mnogo napora i truda da se želja održi u životu. Jer bila je spremna, u svakom trenutku, da se okrene i ode.

Njoj ne treba okrenuti leđa. To je neće natjerati da se okrene i vrati.

Tako je to. Iako ljudi nekad žele ostati, to ne rade. Odu, jer je tako lakše. Odu, jer vjeruju da ih se ne cijeni dovoljno. Ključ je balans. Na tom putu ne izgubiti sebe. Jer, u suprotnom, teško je živjeti sam sa sobom.

"Tišina"

Nije od nekih velikih riječi. Nije da joj nedostaje riječi, velikih ili malih, da se razumijemo. Samo ih ne može izgovoriti. Vrti ih u mislima, vraća po sto puta, čeka pravi trenutak. I obično zakasni. Mnogo se puta pitala da li je propustila neke dobre stvari, jer eto baš tada nije bio taj pravi trenutak. Prolaze li to neke osobe pored nje, i ne znajući da su bitne? Svjesna je da ljudi, s vremena na vrijeme, trebaju čuti i nešto lijepo, ohrabrujuće. Bez obzira pokazuju li to ili ne, u ljudskoj je prirodi da žude za potvrdom da vrijede, za odobrenjem. Ali, riječi koje se vrte po njenoj glavi, ne nalaze put do usana. Ili se, na tom putu, iskrive i promijene, da ih čak ni sama ne može prepoznati.

     

A mislila je, za neke ljude vrijedi okrenuti svijet naopako. Uraditi nezamislivo. Rizikovati. Ne štediti nijednu riječ. A opet, riječi se i dalje samo gomilaju.

Ma hajde, sutra će ona to, neće se ništa desiti do sutra. I tako stalno.

           

 „Kad poželiš nekome nešto lijepo reći, ne čekaj sutra. Jer, mnogi su tako zakasnili. Zato te budim..“ Đ. B.

"Beli šal za maškare"

“Cigani kažu, kad se đavo namerači na tvoj beli šal, možes ga šarati, možeš ga parati, ali on će ga i u končićima naći. Neko nam je gadno uvračao.”

                 Nikada nije pretjerano vjerovala u čarolije. Čak i kao dijete se čudila kako je moguće to da vještice ili dobre vile iz dječijih priča imaju neke posebne moći, a ona nikada nije vidjela njihov čarobni prah? Tako ni danas ne vjeruje u ciganska predanja. Što više razmišlja o tome, to počinje više da joj smeta. Zašto se neke pojave ne bi mogle objasniti upravo tim neobjašnjivim, magičnim, fenomenima? Uštedjeli bi ljudi sebi mnoge sate razmišljanja. Da je samo mogla da vjeruje, ne bi morala praviti klasifikaciju ljudi. Ne bi bilo potrebe tražiti opravdanja za sve ono zlo i naopako što ljudi čine. Ne bi se čudila ljudskoj bezobzirnosti. Sve bi ona to lijepo na vrača stavila, pa neka se on nosi sa tim.

Ovako, muku muči da ocijeni kakva je ko "osoba", što, ponekad, nije lako. Ponese je često lakomislenost, pa misli da svako zaslužuje najbolje što mu od sebe može dati. Premalo je vremena da bi bila skeptična i hodala ulicom sa mišlju: e baš bi ovaj ili onaj bi mogao da mi uvrača.

Otkrila je da nikakav vrač ne upliće prste u njenu svakodnevnicu, pa je pretpostavila da to mora da je do ljudi. Nazvala je to otkriće iskustvom. Sjetila se kako je Meša to mnogo oštrije izrekao: “Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačije.” Shvatala je da su ljudi sebični, i sama je to bila, ali da su bezobzirni, onako ravnodušno i olako bezobzirni, to je teško prihvatala.

Luda u njoj govorila joj je kako će je opet ponijeti onaj vjetar što puše na toplo, pa će zaboraviti obećanje koje je sebi dala. A ona je znala, kada se nađe neki vrač, prerušen u običnog čovjeka, da joj unese nemir, znat će. I bježat će što dalje od bijelih šalova.