„Put za dovraga.“

Neki su ljudi skrojeni da bi bili jednina. Ne moraju pronaći nekog svog. Mada, razumljivo je to. Teško je naći nekoga sa kim možes podijeliti sve.

Grbava je to cesta. Padneš, ustaneš. Nekad ti neko pomogne, nekad ne. Svako bira, hoće li nakon zadobivenih ogrebotina, ponovo pružiti ruku. I hoće li, u potpunosti moći da vjeruje onome ko tu ruku pruža.

Biti jednina- biti sam sebi dovoljan, ne biti ranjiv. Biti množina – biti ranjiv, izložen, spreman na prilagođavanje. Svakako, lakše je biti jednina. Ovi drugi, svakodnevno se susreću sa malim i velikim poteškoćama. Za uspjeh u ovoj kategoriji treba želja. Treba gorjeti od želje.

Ako ta želja nije dovoljno velika, ako ne tjera svaki djelić osobe da joj se preda, dolazi do običnog prihvatanja situacije. Mirenja sa onim – tako je kako je.

-         
                 Pitala se – ako ne pristane na obično prihvatanje, da li će imati priliku da doživi želju toliko jaku, da će svaki problem odjednom izgledati nebitan, lako rješiv? Da li će uspjeti da podijeli sebe sa onim ko je tu želju posijao?

Činilo joj se da je problem njena prevelika trezvenost. Da neke prepreke zbog toga ne može prevazići. Previše razmišlja. Ostaje previše svoja. Da li je postojeća želja njoj dovoljna da odbaci trunku razuma? Da se prilagodi.

Znala je da će biti potrebno mnogo napora i truda da se želja održi u životu. Jer bila je spremna, u svakom trenutku, da se okrene i ode.

Njoj ne treba okrenuti leđa. To je neće natjerati da se okrene i vrati.

Tako je to. Iako ljudi nekad žele ostati, to ne rade. Odu, jer je tako lakše. Odu, jer vjeruju da ih se ne cijeni dovoljno. Ključ je balans. Na tom putu ne izgubiti sebe. Jer, u suprotnom, teško je živjeti sam sa sobom.