"I uvijek, samo sebe imamo."

                Prazne stranice, novi počeci. Može li se stvarno ‘početi ispočetka’? Pri tome ne mislim na novogodišnje odluke i rezolucije, već na suštinske promjene. To je ono kada smo spremni žrtvovati  jedan dio sebe, u nadi da ćemo dobiti puno više. Može li se samo presjeći sve što se bilo do sada i očekivati da će se stvari promijeniti, onako kako priželjkujemo?  

                Svako od nas jednom se našao na prekretnici, kada je ‘samo’  trebalo, od sutra, stvari raditi drugačije. Stvarati druge navike, upoznavati nove ljude.  Ipak, ne mogu iz glave da izbijem onu  omnia mea mecum porto. Sve svoje sa sobom nosim. Teško se jednog dana probuditi i toliki teret spustiti na dno, a onda nastaviti ploviti. Ne znam da li je tamo nekom mornaru uspjelo. Ako i jeste, vjerujem da se, barem, okrenuo i pogledom pratio spuštanje, a zatim tragao za tom tačkom koja se izgubila u moru.

                Teško je čovjeka promijeniti. Unutar osobe, cijeli je jedan svijet. Jedno je, što se treba i što se očekuje od nekoga, a drugo ono što se hoće i sanja. Zatomiti čežnje i strasti jedne osobe, ne znači promjenu te osobe. Ono što najviše želimo, ponekad se ne može ostvariti. To ne znači da se može, jednostavno, prestati željeti. A onda se prilagođavamo, u nadi da ćemo ostvarenje želja dočekati u nekom drugom vremenu. Ili čekamo. Čekamo da poželimo nešto drugo, tako jako, da ćemo zaboraviti na ono što nas sada tišti. I tako preživljavamo. Noseći sve dijelove sebe na svako sljedeće putovanje. I želimo, u tišini.

Ili, kako to reče Mika Antić:

                            “I uvek samo sebe imamo. I san pun želja, nedorečen.”

 

                                                                                                                                                  A.

Dan mi miriše na Toskanu.

           Toskana najljepše miriše u kasnim poslijepodnevima, baš onda kada sunce počne da se spušta. Cijeli je dan čekala ove trenutke potpune tišine i mira kako bi otvorila pismo. Iako nije bilo naznačeno ime pošiljatelja, znala je tačno od koga je. Poznavala je samo jednu osobu koja bi poslala pismo umjesto maila.    

           “Nisi bila slatkorječiva ni umiljata. Nisi marila za one klasične ženske stvari. Nisi se zamarala sitnim raspravama i problemima. Ubijala me tvoja ravnodušnost, a od samo jedne lijepe geste, lijepe riječi, bio sam sit sedmicama. Želio sam da budeš drugačija, da budes kao sve druge, koje su odmjerene, dotjerane, ljubomorne. Brinulo me da to što me ne zoveš svaki sat vremena znači da ti nije stalo. Da ti ne značim onako kao ti meni. Znaš, namjerno sam ti pričao stvari koje bih inače, svakoj drugoj, prešutio zbog moguće svađe, suza i drame. Nadao sam se da ću izazvati takvu reakciju kod tebe. A a ti si se samo smijala samnom na sve to. I znao sam da je taj smijeh iskren, a to me još više mučilo. Danima sam smišljao razloge zašto si takva, smišljao načine kako da te promijenim, da budeš, onako, kako treba biti. U svemu tome, zaboravio sam koliko si iskrena. Napravio sam grešku i zaboravio koliko si svoja. Nikada nije bilo dileme, značio sam ti koliko i ti meni, ali si odbacila sve ono što nisi i uvijek si bila samo ti. Zaboravio sam da sam baš zbog toga i poželio da si moja. Tad nisam znao bolje. Sad znam. Jebiga. ”

    

        Bilo joj je neobično drago. Davno je prestala misliti o njemu, ali bilo joj je drago što je shvatio. Ušla je u kuću i otišla do police sa knjigama. Otvorila je jednu, koja je više bila zbirka, skup svih riječi koje njoj nešto znače. Našla je onaj citat koji je nekad znala napamet.

      “Sve su glumile princeze i svetice. Vjerovatno, svaka od njih bi tražila da prestanem cugat', da ne psujem, da se ponašam pristojnije. Sve bi one tražile da ih držim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam šale na njihov račun, tražile da ih izvodim na neka fina mjesta i slično. A ona? Ona je prihvatila svaki dio mene i nikada nije tražila da se mijenjam, a promijenila me. Nije tražila da je držim kao kap vode na dlanu, činjenica da ju volim bila joj je sasvim dovoljna ”

      Pismo je zakačila na tu istu stranicu. 

                                                                                                                                         tvoja A.

Šestoaprilski

Grad je ovo, u kojem sunce sija posebnim sjajem i carolijom.  Volim ga i mrzim istovremeno, onako kako u ljubavi biva. Volim ga zbog golubova koje prima  svoje sočne krošnje, zbog proljetnih večeri u kojima mu osjećam miris, zbog zemlje iz koje niču cvjetovi poprskani rosom, zbog svježih, ljetnih kiša. Volim gledati kako slika akvarele kada se poslije onog ljetnog pljuska razmažu svijetloroze i vodenoplave boje po nebu. Čini mi se, nekad, da ovdje sreću nalaze svi oni sretni i nesretni u lutanjima.

Onda se opet spuste tamne sjenke i opet ga mrzim. Mrzim ga zato što znam da postoje prašnjavi podrumi u kojima su nekad drhtala djeca, kada vidim kako dolaze sve mlađe generacije, a sve zatrovanije netrepeljivošću i pogrešnim ideologijama. Ali uvijek se vraća osjećaj tuge kada vidim ovaj grad kako sklupčano plače, a srce mu krvari. Ima li težeg tereta od historije? Ponekad se pitam da li je ovo zemlja ili veliko bojno polje?

Tvojim vodama je tekla krv. Slavili su te i sjekli u isto vrijeme. Oslijepljeli su te da ne vidiš šta je pravedno. Čija je ruka poklonila tvojoj zemlji takvu plodnost za zlo? Trebalo bi da nas historija nauči da se ratne sjekire moraju uništiti i prije nego što proklijaju.

 Da li su ovdje ljudske duše još uvijek različitih boja? Vidim kako se snage odmjeravaju, još uvijek nisu sigurni u kojoj mjeri mogu jedni drugima da vjeruju. Ipak, vrijeme je da prestanemo samo da gledamo u prošlost, vrijeme je da se uspravimo, da pokažemo da smo i mi nešto naučili, da spriječimo da se ponavljaju iste greške.  Ljudi treba da shvate da promjene dolaze iznutra, da prihvate,pokažu, razumiju ono ljudsko i jedino što je vrijedno.  

Da pokažemo da nije tačno da nismo nigdje prihvaćeni, da nismo previše istočni da bismo bili Zapad, a ni previše ponosni da bismo bili Istok. Vrijeme je da pokažemo onu mladost i snagu koju smo godinama skrivali. Tek tada ćemo moći da gledamo naprijed. Pokažimo da je ovaj grad vrijedan svih epiteta, pjesama i priča napisanih u njegovu čast.

             Neka ovoga puta naši putevi budu zasnovani na ljubavi i pomirenju. Neka ovoga puta to bude ono pravo. 

“Ne može se živjeti u Sarajevu. U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš. Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro. Dok ovo, dok ono – ode dan. Jeste, doduše, sve to  bude među ljudima.  I bude, uglavnom, lijepa priča. ...Život je kratak za Sarajevo."
Abdulah Sidran

"Još te želin, lipo sanjaj."

         Jednom je prilikom, nakon dugo vremena, pomislila na njega. Uprkos svim različitostima i nesavršenostima, bio je sve. I onda kada u to nije vjerovala. I onda kada je sumnjala u njega, pa i onda kada  ga je otjerala od sebe. Naročito tada.

         I nije mogla zamisliti dan kada će biti drugačije. 

Čula sam ovu pjesmu sasvim slučajno i oduševila me, zamišljam kako me ovi zvuci bude negdje na moru, u sobi gdje svjetlost ulazi kroz male, drvene prozore. Vazduh miriše na smolu i borovinu. 

"još te budin dobro jutro
još te ljubin, mirno spavaj
još za tebe isto dišen,

još te želin, lipo sanjaj."
               
                                                                                                                                       tvoja A.

"Mašta me je upropastila..."

“Mašta me je upropastila... 
Uvek sam uz likove smišljao karaktere, boju glasa, male navike i omiljene pisce, i nikad se to nije poklopilo sa njihovim pravim osobinama. Uvek sam ljude zamišljao boljim nego što jesu, i tako sam nekako i prošao..."  Đ. B.

“Sigurno je krenula kući, izgleda mi kao da je ustala rano i uspjela obaviti sve što je htjela. Vjerovatno zato i izgleda malo umorno. Možda je tek ustala, pa…ma ne vjerujem, znala bih prepoznati osobu koja je tek ustala” , mislim u sebi. “E on je sigurno tek ustao. Krenuo je da se provrti među ljudima malo, izgleda mi bezbrižno i ne žuri se nigdje…”, nastavljam tako dalje. Dešava mi se to često. Dok hodam, razmišljam o prolaznicima, ko su, kuda idu, čime se bave i ostale sitnice, ali i ostale velike stvari. O nekima razmišljam više, tako da smislim čitave životne priče i najnevjerovatnije scenarije.

            U mojoj glavi ti ljudi su zadovoljni, ispunjeni i obojeni najveselijim bojama. Čak i kada vidim namrgođena lica, odmah smislim neku sitnicu koja ih je zabrinula, nešto jednostavno, lako rješivo. U mojoj glavi oni su, svi redom, pozitivci, dobri do srži. I tako, svaki dan, čvrsto odbijam vjerovati da su ljudi, kao što Meša nekad reče “zla djeca”. I ne znam zašto još uvijek mislim da ljudi mogu da poštuju prijateljstva, ljubavi, da se raduju tuđim uspjesima, kad je svijet ovakav kakav jeste. To me i čudi, zašto još uvijek vjerujem, a ljudi ne rade u svoju korist i trude se da me razuvjere? Plus, i nisam neki optimista.

            Ipak, kada dobro razmislim o svemu, onaj dio vage sa pozitivnim predznakom prevlada svaki put. Ipak, kome dugujemo to što jesmo, ako ne onima koji nas vole? Odbacujem negativne primjere čovječanstva i uhvatim se za one moje, one na koje računate i koji računaju na vas. Pri tome ne mislim samo na porodicu, koja vas voli bezuslovno, nego na one koji su izabrali da nas vole. Svojom voljom. I zato će za mene svaki slučajni prolaznik biti pozitivac, jer sigurna sam, i on je izabrao nekoga koga će da voli. U čast svima onima koji su izabrali da vole nekoga i dalje vjerujem. Poštujem te Đorđe, ali mene mašta nije upropastila.

                                                                                                                                           tvoja A.

Brzo će proći zima...

Zima u Sarajevu je duga i ledi kosti. Razmišljala je o tome dok se vraćala sa predavanja. Ne bi tome pridavala toliku pažnju da jutros nije, u velikoj žurbi, zaboravila ponijeti šal i rukavice. Osjećala je kako joj ruke drhte, pa je pokušavala trenjem da ih ugrije. Nije pomagalo ni to što je svaki nalet vjetra prijetio da u potpunosti zamrzne njeno lice. Miljacka je nabujala i izgledalo je da će svakog časa progutati šačicu ljudi koji prelaze preko mosta.

 Samo da hoce proci ova zima, februar je kratak-  govorila je sebi.

             Nije uvijek tako bilo, nekad je voljela zimu. Nije ni primjećivala koliko su dani kratki, a noći hladne. Ova je izgledala tako duga, beskonačna i tamna. Činilo se da noćima nema kraja, a vlastite misli samo vrebaju iza ugla da je napadnu. Da, zbog toga i nije voljela zimu. Tačnije, ovu zimu. Često su je proganjale nepozvane misli, koje su samo čekale trenutak njenog slobodnog vremena da isplivaju na površinu. Bile su kao gosti koji se sami pozovu, iako im pokušavate dati do znanja da tu noć niste za drustvo. A jednom kada dođu, strpljivo ih slušate i čekate da shvate kako je vrijeme da odu. Ali misli su odlazile tek kada je savlada san.

            
             Gubeći se u tom vrtlogu misli, sjećala se zašto joj prošle zime nisu bile tako hladne. Pred očima joj se pojavljivala vatra koja je tjerala hladnoću daleko od nje i njenog malog svijeta. Vatra koja je postojano grijala svaki dan, ne gubeći ni na jednu sekundu na snazi i toploti. I bila je njena, samo njena. Svakog trena je grijala baš nju, ma gdje da se nalazila. Pitala se grije li sada  nekog drugog ili se ugasila?

Negdje u onoj zoni između jave i sna, pomisli kako joj nedostaje sva ta toplina.

Februar je kratak, brzo ce proci zima, govorila je sebi, toneci u san.
                                                        
                                                                                                                                    tvoja A.

"Zbog nježnosti. Zbog ljubavi."

I opet je zeljela samo to da je poljubi. Tako sitna, samotna zelja, u masi mnogih tuđih, velikih. Još taj put da osjeti ono strujanje i prije nego što je zagrli, da pokuša uhvatiti taj osjećaj, kao i svaki drugi put. Da se lagana, prljavo roza tkanina blago zatalasa na onom mjestu na lijevoj strani. Da je dotakne i talasanje postane još i jače. Da se, kada je napokon poljubi, osjeti dobro, cijelo. Potpuno.

Tada joj sinu spoznaja da se lagana tkanina više neće zatresti. Bar ne na njoj. Loša je stvar to što se neki momenti ne mogu sačuvati, pa poslije ponovo proživjeti. Ili bar proživjeti njihov déjà vu. Ah da, sjetila se, ta se stvar zove prošlost. Najviše što iz nje nosi sjećanje je baš na taj osjećaj. Dalek i neponovljiv.

Ništa se više nije moglo napraviti. Ni on, ni ona. Nije bilo koristi od razmišljanja zašto se zvijezde nisu poklopile. A poželjela ga je samo za sebe, možda je i to bila greška.

Još jednom je otvorila poruku.

“Fališ mi.”

Znam, fališ i ti meni, čudo moje. 

                                                                                                                                                                 tvoja A. 

Tebi, posljednji put. Vise nego ikad.

  Pricala mi je to stara prijateljica, jednog vrelog ljetnog dana. Neocekivana tema. Pocela je od kutije za cipele, koja je, kao i u svakoj prici na svijetu, cuvala naizgled nebitne i nepovezane sitnice. U takvim kutijama su obicno sjecanja jedine vrijedne stvari. Ova je sadrzavala nekoliko poruka, knjigu, ruze i ogledalo.  Opisivala je razne stvari, nezgrapni rukopis na porukama, nekoliko puta procitanu knjigu, previse tamnu boju ruza od stajanja. Napomenula je da je ogledalo posebno, iako joj je tek nakon nekog vremena priraslo srcu. Ne koristi ga cesto, valjda previse sjecanja za svaki dan.

     Nije to bila prica iz romana, mada je imala i takvih trenutaka. Opisala mi je neke od njih. Nista spektakularno, proslo mi je kroz glavu.  Slusala sam je sa neobicnom radoznaloscu, a ona, kao da je to znala, nije zurila. Nisam jos stigla da se izgubim iz razgovora o sitnim svađama, određenoj Klupi i nesretnim slucajevima, kada je naglo objavila da je i to sve proslo. Rece mi da ga je vidjela neki dan. Kaze, nisu se dugo prije toga vidjeli. Bi cudno, kao da je jos uvijek sve isto, iako on kaze da je nasao neku novu Klupu. Hajde dobro, pomislih, nije kraj svijeta, samo kraj romana.

     A onda sam to vidjela, to posljednje poglavnje romana otvorilo se u svoj svojoj dubini i ludoj zelji da mu ne dodje kraj. „Pa sta je bilo na kraju?“ Pricali su, o svemu, kao i uvijek. Bila je dovoljno sebicna da pomisli kako ce uvijek biti njen, ali ga je i dovoljno voljela da mu zeli svu tu radost. Nista, nije bilo nekih velikih rijeci, ni poljubaca.

- Samo jedno: „Ti ces uvijek biti moj med.“

     I tada je znala da ce lutati dalje bez jednog dijela sebe. Dovoljno velikog da je uvijek podsjeti kako ima nekog svog, bez obzira gdje je i ciji je u tom momentu.

     Nisam to rekla glasno, ali sve se zaboravi. Ostat ce joj kutija za cipele i rijeci, kao podsjetnik necega sto je bilo, a sto ce se izgubiti. Vremenom, izblijedjet ce. Cekaj samo, pa ces vidjeti. Htjedoh joj reci to sve, ali svakako mi ne bi povjerovala. Jos je okus previse gorak da bi i mogla da mi povjeruje. 

                                                                                                                                                                           tvoja A.